Veliki glupani
Glupani
Blog
subota, travanj 19, 2008
   
Ne mogu sa sigurnošću reći kad je sve počelo. Dugo sam odbijao otvoriti oči. Kad sam ih napokon otvorio znao sam da su poput preljeva od čokolade, mutne i guste. Ima dana kad zadnje minute u krevetu pretvaram u vječnost na pustopoljini između snova i jave. Prevalim se na bok, mobitel stisnem šakom, strpljivo timarim uspavane trpavice. Žmireći pogađam minute u zenitu, rimujem se s ravnodušnim brojkama na neuglednom zaslonu. Dnevne obaveze u tim trenucima imaju sramotno nisku cijenu. Trajao sam tako, izvan vremena, sve dok se nisam upitao kako to da sam već budan (ne piša mi se, vani je još uvijek mrak). Iskočio sam bijesan iz kreveta. "Zar opet?! Prokleti susjed! Prokleti pjetlići!" nijemo sam vrisnuo, razmaknuo zavjese i raširio prozorko okno. Ukazalo mi se pusto dvorište, rumeno nebo i ispucani oblaci. Dan je bio krmeljav i siv. Podbočio sam se na prozorsku dasku, mrzio raspjevanu perad i gutao jadom upaljeno grlo. Sluz se niz jednjak slijevala u utrobu. Pokušao sam nelagodu istjerati kašljem. Bez uspjeha. Viknuo sam, ali glas je ostao zaglavljen negdje ispod adamove jabučice. Posegnuo sam za telefonom. Drhtavi prsti nisu stizali sitne crne tipke. Na kraju sam odustao. Srećom, ona je još uvijek spavala. Meškoljila se u krevetu uznemirena bukom ili putenim snovima, pokrivena tankom jutarnjom mrenom. Promatrao sam je neko vrijeme kako čupa udove iz čvrstog stiska zgužvanih plahti i izvija se iz zagrljaja podivljale spavaćice. Slutio sam jezu. Trebalo je odmah nešto poduzeti, izbjeći jutarnju oluju i sivu kišnicu ramazanu suhim potezima brisača po vjetrobranskom staklu. Odlučio sam na put krenuti tiho i na prstima, ranije nego što sam planirao. Zijevajući prema periferiji 60km/h u drugoj brzini počeo sam razmišljati što mi je sad činiti.
Kiša je sinoć oprala autocestu. Na retrovizor je okačen jutarnji retro borić, njiše mi se pred očima dok polužabljim kapcima čitam putokaze. Ograničenje brzine pretječe obavezno skretanje u desno ili označeni pješački prijelaz ulijevo. Navukao sam sunčane naočale na glavu i nastavio bitumenom podmazivati blještavu zmiju što se neumorno migoljila ispod mene. CD player razrezuje uredne i duge lajne.
I don't know why I love her like I do
All the changes you put me through
Take my money, my cigarettes
I haven't seen the worst of it yet
I wanna know that you'll tell me
"Dobro bi mi došlo da sad netko smireno hrče na stražnjem sjedalu." pomislio sam. "Kad bi bar netko sad zažviždao sa suvozačevog mjesta." Iza mene je ostao grad, izašao sam iz tunela, ispred mene je bila zaobilaznica, zatim je opet uslijedila autocesta. Na jednom od bezbroj blagih zavoja zmija se neočekivano i bolno rastopila u blatnjave kolutićevce, a ja sam naglo skrenuo i uplovio u ogradu obližnjeg seoskog gospodarstva. Guzica me od dugotrajnog sjedenja već odavno žuljala, ali sad se više nisam mogao ni pomaknuti, uklješten metalom i polomljenim staklom, savladan nesvjesticom.
Siva jednokatnica, betonska štala i blatnjavo dvorište bili su dom četveročlane obitelji siromašnih poljoprivrednika. Posjed leži usred divlje pustoši - kilometrima u krug nema homo sapiensa, samo divljač i puste šume u kojima lovce vrebaju biljke mesožderke i zaboravljena minska polja. Iz auta me je izvukla najmlađa kćerka, doteglila nekako do kuće i polegla na kauč. Iako sav krvav i razderan, odbio sam njen prijedlog da pozove hitnu. Zaspao sam na tvrdom kauču, umiren toplim čajem od metvice i omamljen tišinom koju nisam osjetio još od vremena kad su se pjetlići doselili u susjedstvo. Probudio sam se s mjesecom na obrazima. Mutni oblaci zaposjeli su nebo, a autocesta je poprimila prijeteći izgled gladne zvijeri. Počeo je padati gusti snijeg i puhati olujni vjetar, tako da smo uskoro oboje uvidjeli da ću morati i prespavati na ovom kauču. Njeni se roditelji i sestra sigurno večeras neće vratiti iz obližnjeg sela kamo su jutros krenuli na misu. Snijeg je te noći zakucao prozore na drvene okvire. Neumorno nas je nastavio zatrpavati do kraja tjedna. Šuma se zabijelila, a asfalt potonuo u more plahih kristala, odgodivši tako nastavak mog putovanja i povratak ukućana na neodređeno vrijeme. Možda čak i do proljeća.
Iako sam stekao dojam da je i njoj drago što neće ostati sasvim sama, okružena gladnim zavijanjem vukova i lavežom podivljalih seoskih pasa, s vremenom su počele izbijati prve trzavice. Ispostavilo se da zajednički život neće biti jednostavan. Insistirala je na primjeni stotinu čudnih pravila, koristila je svaku priliku za naglasiti moj status gosta i potrebu da ih se kao takav pridržavam. Naganjali smo se oko stvari koje su meni izgledale sasvim nevažne i prelazili preko krupnih pitanja.  "Pomoli se prije jela", "Ne stavljaj toliko soli u juhu", "Okreni na Novu, želim gledati Farmu". Uznemirivala me besmislicama i sitnim neugodnostima od jutra do večeri. Neugoda je s vremenom postajala sve veća. Najprije smo ostali bez neta, zatim su zanijemili telefoni, a nakon desetak dana nestalo je struje. Na TV-u se mogao gledati samo snijeg. U stvari nije, ali nema veze. U početku je bilo zabavno živjeti u svijetu koji se sveo na reality show. Imao sam i dosta trave sa sobom. Napušili bi se i, bacajući sjene preko voštanih svijeća na crno oko TV prijemnika, krojili vlastite filmove. Kad je nestalo trave utočište sam pronašao u postelji. Kratio sam duge noći krijepkim snovima. Ispružen na strganom madracu i ukopan u tople naslage jastuka, starih kaputa i smrdljivih pokrivača, promatrao sam, iz svog kuta i u polusnu, dane kako se gase na oknima. Uskoro je jedan san dostizao drugi gotovo bez stanke i svjetla. Kako je zima odmicala, zalihe hrane i ogrijeva sve su se više topile, obroci su postali oskudni, a vatra u kaminu palila se samo za najhladnijih noći. Mala je postala gotovo histerična, tražila je da nešto poduzmem. Bilo što. Povlačila je  pokrivače s mene, prijetila da će me izbaciti iz kuće (nikada mi nije bilo sasvim jasno kako bi to uopće izvela - bar sam dvaput snažniji od nje i siguran sam da bi popila gadne batine), molila me, podilazila mi, na kraju je samo sjedila za stolom, iritantno i neutješno jecala. Spavanje više nije bilo moguće. Ustao sam i zaputio se u šumu. Nakon nekoliko sati vratio sam se podhlađen i iscrpljen, grčevito stežući sleđenim prstima nekoliko oraha otuđenih uspavanim vjevericama. Tu smo večer priredili pravu gozbu. Podijelili smo orahe, zalili ih preostalom limenkom pive. Ostalo joj je par bombona sa zadnjeg partija. Uvukli smo se pod pokrivače, onako pripiti i siti. Pun želudac i miris tople kože u pitomom mraku učinili su život opet donekle podnošljivim. Usnuo sam, spokojan, sa kazaljkama na 12.
Sve češće smo bili prisiljeni izlaziti iz kolibe sakupiti naramenak raspucanih grančica ili pratiti šumske životinje u potrazi za hranom. Vraćali smo se natrag promrzli i mokrih čarapa, nerijetko praznih ruku. U danima kad je sreća bila na našoj strani uspjeli bi se domoći ponešto hrane koju je ona u većoj mjeri zadržavala za sebe. Pravdala se, još od vremena kad joj je izostala mjesečnica, da mora jesti za dvoje. Vjerojatno je to čula na TV-u. Ponekad bi u jalovom lovu dočekali i zvjezdanu noć, uvaljani u snijeg na nekom golom brežuljku i sasvim promrzli, očajnički žudeći za čudom. Jedne od takvih večeri ugledao sam mršavog zeca kako se sprema napasti tek izniklu i blijedu vlas trave. Sjurio sam se niz brijeg poput hromog medvjeda, kopajući kroz visoki snijeg rukama i nogama. Urlikao sam i razmahivao se hladnim zrakom, sve u nadi da ću preplašiti zeca i domoći se njegovog plijena. Zec je zaista pobjegao u ukočeno šipražje a ja sam se, preletjevši nekoliko posljednjih metara, cijelim tijelom bacio na travku. Ispružen i nepomičan, ostao sam ležati još barem pola minute, gaseći snijeg svojim ubrzanim disanjem.Oprezno izravnavši klecava koljena, pažljivo sam otkinuo mladicu u samom korijenu. Bio sam jako gladan. "Ja sam je prvi našao. Tko zna koliko ih je ona pojela bez mene", pomislio sam. Travka se rastopila na jeziku i u nabujaloj slini, nastupilo je olakšanje i ugodna toplinu u utrobi. Kroz gole grane promatrao me je zec. Naćulio je uši, nepomičan i vlažnih očiju. Ja sam se smijao, osjećao sam se živ i snažan, prijeteći škripao zubima. Okrenuo sam mu leđa i laganog koraka zaputio se natrag prema kolibi.
Nakon pedesetak metara upao sam u glib do koljena. Zapuhao je  topao i vlažan povjetarac, a listovi tek iznikle paprati šibali su me po zelenim nogama. Nebo se razvedrilo a po njemu je jedrilo mnoštvo šarenih ptica. U prvom redu elegantne lastavice i ugljenasti kosovi, a za njima i sve ostale vrste sa slabijom reputacijom. Poradovao sam se. Napokon proljeće. No, veselje je bilo kratkog vijeka. Pobojao sam se da ću se izgubiti u ovom novom i nepoznatom krajoliku, zaglaviti između šarenih izohipsi ili nevješto lagati o izdajničkom mirisu hrane na odjeći. Iz podnožja pitomog brežuljka vijugala je visoka cvjetna živica i ja sam je odlučio slijediti. Iz živice je iskočio zec. Ovaj zec nije nimalo nalikovao zecu kojemu sam prije trenutak ili dva oteo plijen. Stajao je uz živicu sasvim uspravljen i očiju u ravnini mojih, sa ušima i njuškom neuobičajeno velikim za jednog zeca. "Pizda je pozvala starijeg brata" pomislio sam. Nikako se nisam mogao odlučiti u kojoj je mjeri ovaj zec dobroćudna i umiljata životinja, a u kojoj ćudljiva šumska neman. Zastao sam na  nekoliko metara od zeca. Zec se nervozno nakašljao u šaku, zakoračio još jedanput u mom smjeru (naletio sam na neobičnog zeca, pomalo nesigurnog, pocupkujućeg s noge na nogu), zatresao ušima i zatrčao se prema meni. "Sranje!", pomislio sam preskačući potočić, i to je zaista bilo jedino što sam tad pomislio. Skotrljao sam se niz obronak obrastao skliskim jagodama, izgrebenim šakama izgurao svoju krntiju na autocestu i okrenuo ključem. Lim je promuklo zaškripao, ruke su se prisjetile zanemarenih kretnji. Nisam se osvrtao previše. Kasnije sam u novinama pročitao da ih je zec golim šapama raskomadao i pojeo, i nju i naše nerođeno dijete. Ostale su samo kosti i nešto krvi na pločicama u kupaoni. U svakom slučaju, kazaljke raznoraznih inomjera opet su veselo poskakivale na tabli sa instrumentima.  Stao sam na prvoj benzinskoj i naručio kavu. Kavu bez vode.
Stresao sam se. "Jebote, kakvo jutro! Tko zna što me tek čeka na sastanku."
I zaista, tko zna što me čeka na sastanku?
glupani @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.