Veliki glupani
Glupani
Blog
petak, studeni 18, 2011


 

Avion druga Tita, krvav i bijel izvana a iznutra žut poput niskokaloričnog žumanjka ili posustale žutice, strmoglavio se na Pudong u 14 sati i 36 minuta 30.06. ove godine.
Aerodromske pokretne trake plavile su vedra i žuta lica o stjenke limenih hodnika iz čijeg crnila bi se tu i tamo ispikselizirala tiha glazba, zalutali kofer ili policajac, zatim dugo ništa, samo tihi cvrkut elektromotora, a onda bi iz nekog butika iskočila reklama ili grupa omladinaca.
S aerodroma na ulicu povukla ga je divlja bujica porculanskih lutki omotanih u tanku plastiku i svilu, okupanih u smogu, jarkom parfemu i debelom ružu. Drugu Titu nije bilo do mladosti i ljepote, on je, prejedrivši pola zemaljske kugle samo na oblacima,  pecivu i dijetalnom margarinu,   osjećao užasnu, užasnu, užasnu glad. Srećom, odmah iza ugla smijalo se poznato staračko lice. Drug Tito uzvrati osmijeh i pohita u KFC oguliti nekoliko pohanih krilaca.
Jeo je s tekom, no u isto vrijeme se i čudio Kinezima, tim enigmatičnim žutim stvorenjema koja bez predaha gmižu oko njega.
- Muškarci su ovdje iz nekog razloga uglavnom ravnodušni prema svim tim prekrasim pičkama - čudio se drug Tito. Nakon jela krenuo je ravno prema hotelu.
U taxiju si je priskrbio prvog poznanika - Kineza.
U liftu se srdačno rukovao s liftbojem.
Nakon večere je pohvalio kuhara.
Na recepciji je kupio izlet za razgledavanje grada.
U hotelskom baru nije bilo previše ljudi, Kinezi i poneki grogirani stranac,  tako da ni razgovor nije mogao teći glatko. O ženama Kinezi ne pričaju. Obeshrabren dugom i neugodnom tišinom, drug Tito naruči još rundu pive bez mjehurića.
U početku je zaista išlo teško, no s vremenom se društvo raskravilo, zaigralo Trešetu i na kratko prešlo s pive na  žesticu, tek rundu ili dvije slatkog prozirnog špirita, a onda su se, vedri i srdačni,  otisnuli iz hotelskog bara prema obližnjem karaoke klubu. Na ulazu su zakupili ergelu hostesa  za nešto sitniša i onda pjevanje, do zore i do sita. Prije rastanka, u samu zoru,  popušili su još jednu cigaretu - oproštajku.
- Imaju li oni uopće neku prijateljicu, djevojku ili suprugu - upitao se tad Drug Tito - ili uvijek kupuju žene. I zar se zaista na karaokama baš uvijek samo pjeva?
Ujutro je, u želji da iskoristi dan,  ustao rano. Isprva se odlučio za laganu šetnju okolicom, no ubrzo su ga žega i gusta vlaga otjerali u park. Predahnuo je nakratko na klupi, a onda se lagana koraka otisnuo niz šljunčanu stazu, u gustu sjenu mesnatog lišća. Staza ga je povremeno vodila preko drvenog mostića ili malog odmorišta. Na mostićima su se parovi pod kišobranom držali za ruke, opuštenih i umivenih lica,  a  uz odmorište je tekao mali slap ili je raslo izuzetno lijepo cvijeće. Uvijek je tu bila neka domišljato složena figura od riječnih oblutaka ili žgoljava školarka oguljenih koljena pod tustim budinim kipom. Na odmorištu je uvijek bilo žena. Drug Tito se i dalje pitao kako im prići. Kako razlikovati obične cure, drolje i profesionalke kad sve izgledaju isto.
Odmarao bi se  drug Tito na odmorištima dugo, no na kraju bi se uvijek otisnuo dalje. Nije mu bila namjera skretati sa uske vijugave staze,  koju bi ponekad ipak presjekla mutna panorama grada; na proplanak ga je namamila buka.
- Zacijelo je u pitanju nekakav skup, možda se penzići opet igraju eurovizije - nasmijao se Drug Tito, no rasplesanih penzionera na proplanku nije bilo. Tek grupa  žustrih i tmurnih Kineza. Govornici su se nizali u nizu, i svi su oni, bez iznimke, govore izgovarali na kineskom, no po zastavama se lako dalo shvatiti da su u pitanju komunisti.
Drug Tito je još od prije znao za neobičnu naklonost Kineza prema megafonima. Ovdje, u Kini, proizvodi se i prodaje pregršt modela različitih kvaliteta, dometa i veličine. Svatko je u mogućnosti priskrbiti si megafon u skladu sa svojim ambicijama ili potrebama.
Žena na proplanku nije bilo previše: sve sami  muškarci, u srednjim godinama,  nekoliko wannabe punkera i jedna krezuba starica. Svejedno,  buka je bila poprilična. Ćurlikanje u megafon izmjenjivalo se sa kineskim revolucionarnim poskočicama,  bez kratkih zastoja koji su u nas uobičajeni. Drug Tito se rado i s užitkom družio s kineskim drugovima, no jutro je bilo izuzetno sparno, a bilo je i izuzetno vruće. Pivo je bilo  mlako, i bez mjehurića, a ražnjići tvrdoglavi, papreni i neslani. Žilavili su se na oksidiranoj žici i opirali se do zadnje kapi masti njegovom podivljalom apetitu.  On je ipak,  čela orošena od otrpljene gladi i vrućine,  skupio kuraja i široko razvukao osmijeh  starici iza limenog pulta.
- Ciao bella! - dobacio joj je i nazdravio ražnjićima. I gle, u isti čas se i orkestar iznova oglasio poput daleke jeke iz vremena jednostavnih istina: o bella ciao, bella ciao, i tako dalje, i tako dalje, sve do kraja pjesme. Njega je, još ranije, gadno zauzlalo u stomaku.
- Koje sam ja jebene sreće! - jauknuo je drug Tito - na glas, jer znao je da ga i tako nitko ovdje ne razumije - revolucija zove, a mene je baš sad stisnulo.



glupani @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 18, 2011


1.

A. i B. su brat i sestra a odnedavno i moji cimeri. Njih dvoje su brodlomci koje se oglasnik nasukao na moj prag i izrazito pasivni ljudi, i to donekle objašnjava zašto su iz svog tropskog raja otišli godinama prekasno. U tom ćudljivom stanu grijanje je oduvijek radilo samo u dva oprečna režima, kao da je i ono samo igra elektrona, pa bi ih kasna jesen zatekla orošene i kratkih rukava, a zimu, prljavi snjeg i smog nošen vjetrom sa sjevera dočekali bi oznojenih leđa i goli, uz širom otvorene prozore kroz koje je tiho otjecao vonj utrnule ventilacije i ostataka prekuhane hrane. Vrijeme su provodili slušajući tango izvaljeni na jastucima od čađe ili bi satima slijedili spaljeni koaksijalni kabel ukopan negdje duboko pod tepisonom. Zaboravljeni od svijeta koji se postojano gasio i palio u njihovim prozorima, oni su živjeli za sebe, ljubili se i držali se za ruke, sami u svom umirućem gnjezdu visoko iznad grada, sve dok jedno od njih nije primijetilo da su zgradi otkazala crijeva, a drugo da susjedstvo noću žmirka i namiguje. “Ako se uskoro ne odselimo”, zaključili su, “progutati će nas mrak”.

2.

Srećem ih zimi, u predsoblju crnom od vune i blistavom od inja, ili u kuhinji kasno uvečer ako on ili ona dođu popiti čašu vode prije spavanja a ja si baš tada slažem sendvič od gavrilovićke i pljesnivog sira. Ili već jedem i gledam TV. Ponekad  mi jedno od njih dvoje sjedne u krilo. “Sve je u redu” kaže i onda šuti ili priča o sebi a nesmotrene riječi i život u njima mrve se poput suhe krede ili rijetkog kristala. I ja šutim. Gledam mrlju od majoneze na tankoj svilenoj pidžami, nasmijano lice i osmjeh iscrtan na TV-u.  Sjena oplakuje i draži dvije bradavice na sitnim nakupinama masnoće, a na ramenima mi sniva zagubljeni pramen, gotovo da ni ne osjećam teret, no s vremenom me nažulja svila rastegnuta preko riblje kosti, ili me oči zapeku od vrućih pixela, pa pitam “imate li vas dvoje majku i oca” ili “koja vam je omiljena igra”. Na odlasku pogasim svijetla, dlanom poravnam vazu za cvijeće, uskladim stolicu s rubom stola, spustim prljavu šalicu u sudoper, navučem zavjesu i liježem u nadi da sam danas ostavio trag, ispunio još dijelić svijeta. Pa ipak, nisam ja taj koji odlazi prvi i zatvara prozore. “Dolazi oluja” kaže. Ja ne vidim ništa. Tu je prozor i noć u njemu, oluji nema ni traga.


3.

...

glupani @ 16:53 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 9, 2010

Worsewick Hot Springs was nothing fancy. Somebody put some
boards across the creek. That was it.
  The boards dammed up the creek enough to form a huge
bathtub there, and the creek flowed over the top of the boards,
invited like a postcard to the ocean a thousand miles away.
As I said Worsewick was nothing fancy, not like the
places where the swells go. There were no buildings around.
We saw an old shoe lying by the tub.
  The hot springs came down off a hill and where they flowed
there was a bright orange scum through the sagebrush. The
hot springs flowed into the creek right there at the tub and
that' s where it was nice.
  We parked our car on the dirt road and went down and took
off our clothes, then we took off the baby's clothes, and the
deerflies had at us until we got into the water, and then they
stopped.
  There was a green slime growing around the edges of the
tub and there were dozens of dead fish floating in our bath.
Their bodies had been turned white by death, like frost on
iron doors. Their eyes were large and stiff.
  The fish had made the mistake of going down the creek too
far and ending up in hot water, singing, "When you lose your
 money, learn to lose."
  We played and relaxed in the water. The green slime and
the dead fish played and relaxed with us and flowed out over
us and entwined themselves about us.
  Splashing around in that hot water with my woman, I began
 to get ideas, as they say. After a while I placed my body in
 such a position in the water that the baby could not see my
 hard-on.
  I did this by going deeper and deeper in the water, like a
dinosaur, and letting the green slime and dead fish cover me
over.
  My woman took the baby out of the water and gave her a
bottle and put her back in the car. The baby was tired. It was
really time for her to take a nap.
  My woman took a blanket out of the car and covered up the
windows that faced the hot springs. She put the blanket ontop
of the car and then lay rocks on the blanket to hold it in place.
I remember her standing there by the car.
 Then she came back to the water, and the deerflies were
at her, and then it was my turn. After a while she said, "I
don't have my diaphragm with me and besides it wouldn't
work in the water, anyway. I think it's a good idea if you
don't come inside me. What do you think?"
  I thought this over and said all right. I didn't want any
more kids for a long time. The green slime and dead fish
were all about our bodies.
  I remember a dead fish floated under her neck. I waited
for it to come up on the other side, and it came up on the
other side.
  Worsewick was nothing fancy.
 Then I came, and just cleared her in a split secondlike
an airplane in the movies, pulling out of a nosedive and sail-
ing over the roof of a school.
  My sperm came out into the water, unaccustomed to the
light, and instantly it became a misty, stringy kind of thing
and swirled out like a falling star, and I saw a dead fishcome
forward and float into my sperm, bending it in the middle.
His eyes were stiff like iron.

"Trout Fishing in America",  Richard Brautigan, 1961.

'In March 1994, a teenager named Peter Eastman Jr.


from Carpinteria, California legally changed his name


to "Trout Fishing in America", and now teaches English in Japan.'




glupani @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.